Emilija Vasiljević
članica Udruženja
 likovnih i književnih
 stvaralaca-
ULIKS 
Pula

Objavljena zbirka

Ruke

Neki bi ljudi samo

grliti trebali...

 Rijetki su koji to
tako mekano toplo

znaju činiti.

 Sretneš li na putu svome
te tople, grljive ruke,

nježno ih primi

i dobro pamti: svaki svileni 

dodir i nježni šapat puti...

- Vidjet ćeš, vrijedi!

 U nekim noćima
beznadno dugim i mrklim,

kada ti tuga niotkud sleti

Ugasi brige, zatvori oči

I svih se grljenja svojih sjeti..

- Vidjet ćeš, vrijedi!

 Neki bi ljudi, zaista,
samo grliti trebali!

Rijetki su koji to tako

mekano toplo

i ljekovito nježno

znaju činiti...

 Njihovom jatu treba se
pridružiti...

-Vidjet ćeš, vrijedi...

Ema

 

 Spavaju prijatelji moji
na mekom krilu tišine.
Spavaju i neprijatelji moji
na laticama nježnosti
za svoje prijatelje.
- Neka su im mirni snovi!

Usnuli su jablani i breze
grana isprepletenih.
- Neka ih zamršene kose
ujutru ne zabole!
...
Jutro je...I nije mi žao!
...Novi prijatelji ne slute
Misli ih moje miluju, miluju...
Oni misle: Lahor je!
I smiješe se...Smiješe se...

 Ema 
 20. lipanj 2011 u 10:38



***

 
Blues jednog odrastanja

Blog
ponedjeljak, listopad 24, 2011

 

Pamtit ću ove dane
dragocjene,
samonikle,
ustreptale...
Pamti ću ove dane-
ptići paperjasti
utekli mecima zvjerokradica;
pahulje snježne
zastale na rubu žeravica...
- laka vam noć,
krhki moji dani bez boli!

...

Pamtit ću ove ruke
dragocjene,
mekane,
tople...

Pamtit ću, pamtiti
lica ljudi
iza tih toplih ruku...
Ljudi
krhkih,
samoniklih,
koji mi bol ublažiše!
- Pregrštima nježnosti
učiniše da manje bole
oni drugi neki...
- Dodirima lahorastim
pomiriše gorčinu noći
i jutra opora moja...
- Na jagodnjaku usana
darivaše mi tiho:


Dobar ti dan..."
I dan mi postade dobar
kao dobri ljudi!
kao tople ruke!
kao dan bez boli...

 Ema
(iz zbirke "Blues jednog odrastanja") 



plavihorizont @ 17:17 |Komentiraj | Komentari: 32 | Prikaži komentare
nedjelja, listopad 23, 2011

 (nije zbog Jesenjina…)
O jagodama i o ljubavi …Neke Lake Note VI


Moj dragi,
Moj Vitez bosonogi
Noćas me
Za ruku sanjivu uzeo
-Niz obronke žudnje
na obalu rijeke odveo.
Zvijezde nam put
kazuju
U zreli jagodnjak
Ušli smo…


Neću vam reći gdje je
posađen…


Više ni sama ne znam
Da li u mojim njedrima.
Ili pod strukom njegovim.


Usne nam Berači strasni
-sokovi slasti potekoše…


Neću vam reći od kuda
Više ni sama ne znam
Da li iz vrča moje nutrine
Ili ispod njegovog jezika…


Sladili smo se i sladili
Svu noć i zoru plavu
I bijeli dan jagodama smo
zarumenili
I sve vrtlare
I sve vidare
I sve zvijeri pitome
I divlje
probudili
Vriskom sladostrašća
Probudili…


O, ljudi moji,
koji, predivni san
o jagodama i o ljubavi…

Ema

plavihorizont @ 09:58 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
subota, listopad 22, 2011

 RECENZIJA zbirke pjesama "Blues jednog odrastanja"

Erupcija iz mraka

      Mnoge dobre pjesnike u nepovrat odnese vjetar života a nikada ne objave knjigu. Skoro da je to zadesilo i pjesnikinju Emiliju Vasiljević koja je rođena kod Čačka u Srbiji, a svoj život dotrajava u Puli. A to bi bila velika šteta za Srpsku i Hrvatsku savremenu književnost. Ona pripada obema!

      Onaj ko čeprka po internetu, ko voli poeziju i osjeća njene najsuptilnije nijanse, najfinije treptaje tanahnih žica njenog instrumentarija, zapazio je na Facebooku ime Emilije Vasiljević. Njene pjesme su visokim kvalitetom skrenule pažnju na sebe. Njen osebujan moderan stil, emotivnost kakva se rijetko susreće ne samo u našoj literaturi, osjećaj za  slikovitu metaforu, nenadane sintagme, kontrast, gotovo nemoguće hiperbole, odmjeren, uzbudljiv govor, provalio je iz vulkana strasti, iz razbuktale nabujale mašte, iz zaumnog, nedokučivog podsvjesnog predjela duše. Otkačenost! Ali kakva otkačenost. Njene metafore su poludjele! Iz Emilije je provalio život i izrazio se pjesmom, kao da izvire iz uzavrelog lonca podsvijesti.

      Primjetno je da ona u pjesmama na sjajan način, s velikom umješnošću i majstorstvom spaja čovjeka i prirodu, kao da se u ogledalu prirode zrcali duša čovjeka. Nema napora u njenom stvaranju, sve teče prirodnom lakoćom kao što planinski potočić skakuće, lomi se niz stijene i strminu, i hita dalje i opčinjava nas svojom čistoćom i nekom, uhu ugodnom, muzikom, raznovrsnim tonalitetom, koji nas uzbuđuje, začarava i opušta. Čini nam se da je to naša glazba, da Emilija govori upravo ono što bi i mi željeli kazati, ali mucamo i ne umijemo.

     Bez obzira da li Ema piše o ljubavi, o mukama i ljepotama života, o patnjama ili užitcima, ona to radi na vošeban način. Ona se životu daje sa obiljem strasti i uzima ga sa čitavom snagom svoga bića, sa iskrenošću i odanošću naivnog djeteta, bez glume i prenemaganja, sa golom dušom, sa srcem na dlanu, pod punom rasvjetom sunčanog proljetnog i žarkog ljetnjeg dana. Ona druguje sa svojim zatomljenim ljubavima, sa lomovima, srećom i nesrećom s maslinama, sa morem, mjesecom, nebom i oblacima, sa cvijećem, sa svim što je okružuje, sa sredinom u kojoj se grčevito bori da preživi.

     Iz Emilijine poezije zrači natprirodna dobrota, humanost i toplina. To je poezija trpljenja, praštanja, razumijevanja i ljubavi, slapova ljubavi, najčešće neuzvraćene.  Kao da je nikla iz prirode, one animalne i one divlje, nekontrolirane. Iz nekog perivoja nastalog snagom surovog raslinja i nemilosrdne ljudske ruke koja zna za mjeru i kontrolirano stvara kombinaciju ljepote, šarma, umjetnosi i umješnosti.

Za trenutni užitak i trajno uživanje. I ono, što je najmanje za očekivati, Emilija je pisala jednako dobro u svojoj petnaestoj kao što piše dobro i u svojoj 67. godini.     

Đuro Maričić

 

                       

plavihorizont @ 05:50 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
petak, listopad 21, 2011

 

Ugledam na pločniku
Dječaka sa violinom.
Ugledam Dječaka tamnih očiju
I svijetle kose.

 Sin...

Brat...
Skitnica...
I zapljusne me
Ledena strepnja

- gdje li si TI u ovom trenu?!
Moj Sin
Brat
Sanjalica...

 -Jeseni,
Budi mu blaga
Budi mu mati
Budi mu draga!


Molim te Goloruka
Bosonoga, Samohrana!


Molim te za sve Dječake
na pločniku,
dok mi u spletu vena
po jedna samotna čežnja
po jedna usplahirena strepnja
otkucava:
Da li je zdrav
Da li je gladan
Da li je sretan...
...

Ugleda me
Dječak na pločniku...
Naslanja lice na violinu
Gudalom miluje strune:
- Dobro je!
-Zdravo je, sretan je!
I smiješe se, smiješe se,
Dječak i violina....

 Ema



 

plavihorizont @ 13:00 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
srijeda, listopad 19, 2011



 
video

plavihorizont @ 07:30 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
subota, listopad 15, 2011
 
Probudilo me more
 kaže,
 orgulje sprema
 udaje se breza
 cvijet bijeli
 u kosu zadjenula
 barku stihovima
 okitila
 već plovi do oltara...
 čitaocu reći će
 "DA"
 tvoja sam
 zauvijek...


Eminom prvijencu
 sretno nek je rađanje
alba-istriana
 


 


plavihorizont @ 07:56 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
četvrtak, listopad 13, 2011
Pamtim slapove lavande

koja se vjetru podala

i ljubičastom izmaglicom

tišinu nad nama prekrila.

(zanoćili smo bijeli pod

pahuljama milovanja)

...

Pamtim ti pokret ruke

kad si kroz kosu moju

prošao

i igrao se uvojkom bakreno

smeđe boje.

I gledala sam kako ti se

oko prsta ovija

Slutnja moja.

I osmijeh se ugnijezdio

na tvojoj usni donjoj.

 

Gledao si me

i u jednom trenu,

tek drhtaj dugom,

osjetih kako ti pogled

prolazi

(kao da sam bijeli čipkasti zastor

na oknu nekog prozora)

pa sam se

pod tišinu tvoju

još dublje uvukla.

 

Ni treptaja

Ni daha

Samo taj Pogled:

 

-koplje lovca na odlasku

(plače nad srcem srne)

 

-strijela dječaka,

na tetivi uzdahom napetoj,

(plače za pticom u krošnji

milovanja zapletenoj)

 

Udisaj

Izdisaj

I lepet krila Ptice...

 

- na dlanu slani trag noćašnje suze...

-u oku sjena vjetra i odsjaj moje Slutnje...

Rastanak, još neizrečen,

poput ranjene zvijeri

nad slapovima

lavande

zavija...

(zanoćili smo bijeli pod

pahuljama milovanja...)

...

-To je samo pogled,

vjetar mi misli raščešljava...

 

Ema

 

plavihorizont @ 06:12 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
srijeda, listopad 12, 2011

Valovi neki

Iznova mladi  i meki

svakom jutarnjom

Rosom

Ponovo rođeni

Srebrom okićene trave

(Uz neke note lake)

Noćas me zaprosili.

 

Pretaču iskon snage

U moje vjeđe od žudi

Uz note lake neke

Ispred prozora mojih

Morske Konjice ostavili

 

Rekla sam već,

moj dragi uz more korača

 

Srebrom okićene trave

stupa…

 

Uz neke note lake

Vjetar nam poruke

lahori

- moji koraci,

U stihove pretočeni

bez  potpetica,

na prstima Duge,

odvažno su krenuli 

sve bliže

i bliže…

 

Moj dragi uz more sam

More uz mene

Samu:

-morski konjici

na modrom valu

 

Uz neke note lake,

slatke  od žudi,

Mogli bi se i prepoznati…

 

  Ema





















plavihorizont @ 05:30 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
utorak, listopad 11, 2011

Nauči me šutnji

I

Riječi, riječi,

kao malene barke

mogu njihati u svojim njedrima.

 

Riječi - nježni leptiri,

mogu milovati svojim laticama.

 

Riječi - mali urođenici,

mogu odapeti otrovne strijele.

 

I kad poteku, nikad se

uzvodno ne mogu vratiti.

 

Ako povrijedim tebe,

povrijedila sam sve što poznajem,

sve što umijem,

sva moja voljenja.

 

Povrijedila sam ljubav, ljubavi.

 

 

II 

Oprosti, ljubavi,

one subote

pokidaše se

nabujale vode u meni.

Otvori se kamenolom.

I riječi, riječi,

kao mećava, kao jauk, kao rana,

odroniše se

nezadrživo.

 

Neizbrisivo.

 

Istisnuše rumene kapi

mojim snovima.

 

Istisnuše zeleno

mojim brezama.

 

Poslije njih – bol u grlu.

Sjever u grudima.

Mahovina na čelu.

 

I nebo se ponekad raspriča

ili rasplače.

Samo su zvijezde sjajne i mudre.

Samo su zvijezde nepovredive.

 

One šute!

 

 

III 

Ako ti kažem „dragi“,

i „prijatelju“, i “druže“ -

to su leptiri nježnosti,

to su barke, i možemo se

do beskraja njihati na njima.

 

Reći ću ti „ljubavi“.

 

To je vatra.

To je mećava, i jauk,

i rana, i kamenolom.

 

„Ljubavi“, „ljubavi“,

dok ne izgorim

„ljubavi“,

dok sam u ranama,

„ljubavi, „ljubavi“

dok se ne odronim,

dok me mećava ne zavije.

I opet „ljubavi“…

 

IV 

Neću ti reći:

htjela bih!

Da me bosonogu odvedeš

na rijeku.

Da mi otkopčaš haljinu

i da prepelice mojih grudi

prhnu u mreže tvojih prstiju.

 

Neću  ti reći -

ovo je nepristojna pjesma -

htjela bih da me slučajno

dodirneš,

pa da zatreperim,

da razdragam breze

u sebi.

 

Neću ti reći:

htjela bih da sam lijepa

i da me voliš, dok je tako.

Da me podigneš visoko i

u naručju vrtiš, dok je tako.

Da mi govoriš tiho.

 

Neću ti reći

da vrijeme prolazi.

Hoću te danas!

Hoću te odmah, 

hoću naiskap!

 

Ne smijem ti to reći,

mogao bi se nasmijati i

rukom odmahnuti,

a ozbiljno je, ljubavi, i bolno.

 

V 

Obući ću najljepšu haljinu.

Kosu ću podići visoko

i postat ću druga.

 

Možda bih mogla biti

i svijetla i mudra.

 

Nauči me šutnji, ljubavi.

 

Pokloni mi

cvijet strpljenja.

 

Haljinu ću do grla zakopčati

i zaboravit ćemo sve nepristojne

stihove, što sam napisala

i što ću napisati.

 

Ni jedne riječi više!

 

Samo me voli, voli,

voli…

 















Ema



plavihorizont @ 07:00 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
ponedjeljak, listopad 10, 2011

Ne gasi svjetiljku svoju, 
pjesme te moje mole,
ne daj da se povrijede!

...Oštre su hridi, olujno more,
a čun moj satkan od drhtaja...

 Nemam ni jedra ni vesla!

-Samo se strepnjom svojom
uputih tebi.

Ne gasi svjetiljku svoju,
ruke te moje mole,
ne daj da se ozlijede!

 ...Tamna je i duga noć, oštrih bridi!

 Nemam ni kompas ni kartu,
možda sam na kraju svijeta-

 -Samo se čežnjom svojom
uputih tebi...

...

- Mogle bi baš tvoje zjenice
SVJETIONIKOM postati, 
brodolomniku nekom, na krhotini tuge 
ostavljenom.

 Ema




plavihorizont @ 06:10 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare



Minja

Na dan,
kada si slapom Svjetla
u naše živote stigla
i čestice radosti
u naša
srca posijala:
-Umiriše se
 strašni orkani,
Gromoglasni gromovi
Utihnuše i
Sve rijeke 
svijeta odlučiše:
-OD DANAS,
TEĆI ĆE SAMO
 SUZE RADOSNICE,
ISPIRAĆE 
GRUMENJE TUGE
U ZLATNA ZRNCA
 SREĆE-
Za TEBE,
Bistrolika naša
Djevojčice, djevojčice…
- VOLJENA 
UNUKO MOJA!

kreacija


od 1.9.2011.


 

Ljubomora

Rekao si mi:

-Tiho, mila, 

u ovim šumama 

vukova ima,

a ti se svojim 

stihovima

sve više

otkrivaš.

 Ne brini, dragi!
Za sve zvijeri, 

pitome i divlje,

obilje nježnosti

imam -

Vidiš li kako sam tebe

predivno pripitomila...

 31.08.2011. Ema

zabrana kopiranja



no copy



...
eXTReMe Tracker



Index.hr
Nema zapisa.